Održan okrugli stol i predstavljanje istraživanja „Proizvodnost poduzeća i intenzitet tržišnih sila: Kako funkcionira tržište u Hrvatskoj?“

EIZ_Klub_banner.jpg
Istraživači Ekonomskog instituta, Zagreb Bruno Škrinjarić, Vedran Recher i Edo Rajh predstavili su 14. studenog 2017., u Velikoj dvorani Ekonomskog instituta, Zagreb, na okruglom stolu

„Proizvodnost poduzeća i intenzitet tržišnih sila: Kako funkcionira tržište u Hrvatskoj?“

rezultate istoimenog istraživanja provedenog u sklopu aktivnosti Kluba Ekonomskog instituta, Zagreb (Klub EIZ) koji sačinjavaju Atlantic d.d. i Privredna banka Zagreb d.d.
Cilj istraživanja bio je utvrditi indikatore performansi poduzeća (proizvodnost rada, proizvodnost kapitala, jedinični trošak rada i ukupna faktorska proizvodnost), istražiti dinamiku ulaska i izlaska poduzeća s tržišta te ustanoviti kako tržišne sile utječu na kretanje proizvodnosti korporativnog sektora. Ovo je prvo istraživanje ovakve vrste koje je obuhvatilo sva hrvatska poduzeća i koje je ujedno navedene indikatore ocijenilo kroz dulje vremensko razdoblje. Karakteristike poduzeća po kojima se vršila ranije spomenuta analiza su pripadnost regiji, veličina poduzeća, vlasnička struktura, međunarodna orijentiranost i grana gospodarstva. Istraživanje obuhvaća vremensko razdoblje od 2003. do 2016. godine.
Rezultati istraživanja sugeriraju da hrvatski korporativni sektor karakteriziraju uglavnom negativni trendovi. Prosječna proizvodnost rada i ukupna faktorska proizvodnost hrvatskih kompanija se tako tijekom vremena smanjuje, ponajviše zahvaljujući utjecaju dugotrajne recesije, dok se jedinični trošak rada kompanija s vremenom povećava. Smanjivanje proizvodnosti rada i ukupne faktorske proizvodnosti sugerira da se potencijal za rast i stvaranje novih vrijednosti u hrvatskim kompanijama s vremenom smanjuje, dok se istovremeno zbog povećanja jediničnog troška rada smanjuje međunarodna troškovna konkurentnost kompanija. Istraživanje također sugerira da je intenzitet tržišnih sila mjeren stopama ulaska i izlaska poduzeća s tržišta u Hrvatskoj značajno umanjen. Stope ulaska i izlaska poduzeća s tržišta, naime, više nalikuju onima koje bilježe stabilne i razvijene europske ekonomije, a značajno su manje u odnosu na stope ulaska i izlaska koje bilježe nove zemlje članice Europske unije čije su ekonomije, kao i hrvatska ekonomija, još uvijek u fazi transformacije i ekonomskog sustizanja razvijenih europskih država. Takav rezultat sugerira da hrvatsku ekonomiju karakterizira manje intenzivan tržišni dinamizam koji ne može na adekvatan način doprinijeti povećanoj inovativnosti i bržem rastu kako korporativnog sektora, tako i ukupne ekonomije. Dva segmenta korporativnog sektora, međutim, odudaraju od ovog trenda. Velika poduzeća te poduzeća izvoznici ostvarila su tijekom vremena povećanje proizvodnosti rada i ukupne faktorske proizvodnosti, a kod izvoznika je prisutan i trend smanjenja jediničnog troška rada, što znači da se njihova troškovna konkurentnost poboljšava.
Proizvodnost rada se u predkriznom periodu (2003. – 2008.) držala na veoma stabilnoj razini, da bi onda drastično pala u 2009., od kada je konstantno niža za otprilike 20 posto u odnosu na 2008. Proizvodnost kapitala je padala u predkriznom periodu, da bi onda naglo porasla u recesijskim godinama. Ukupna faktorska proizvodnost (UFP) bilježi sličan trend kao i produktivnost rada, no s manjim padom i pozitivnim indicijama oporavka početkom oporavka gospodarstva od 2015. naovamo. Disagregirajući ove promjene po karakteristikama poduzeća, UFP i proizvodnost rada povećavaju se jedino kod velikih poduzeća, dok se kod svih ostalih smanjuju (slika 1a). Rezultati također ukazuju na isti trend povećanja UFP-a i proizvodnosti rada kod izvoznika, u usporedbi s ostalim kategorijama međunarodne izloženosti (slika 1b). Najveći je pad ova dva indikatora upravo uočen kod poduzeća koja samo uvoze ili djeluju isključivo na domaćem tržištu. Kod podjele po sektorima i regijama trendovi svih pokazatelja izgledaju slično, što zapravo nameće zaključak da je za proizvodnost rada i UFP puno važnija izvozna orijentacija i veličina poduzeća od njegove regije ili sektorske pripadnosti.
Financijska kriza koja je Hrvatsku zahvatila 2008. znatno je utjecala i na ulazak i izlazak poduzeća s tržišta. Već od 2006. stopa ulaska poduzeća je u konstantnom padu, što sugerira da je kriza narušila poduzetničke namjere hrvatskih građana, dok je stopa izlaska u konstantnom porastu zahvaljujući činjenici da je kriza mnoga poduzeća natjerala u stečaj ili u likvidaciju.
Kod podjele prema veličini poduzeća (slika 2a), zanimljivo je uočiti da su mala poduzeća u krizi prošla puno gore (sudeći po stopi izlaska s tržišta) u odnosu na mikro poduzeća, no i to da je kod mikro poduzeća došlo do trajnog smanjenja stope ulaska nakon krize što potom najviše doprinosi smanjenju stope ulaska za cijeli korporativni sektor. Jednako je interesantno i da su stope ulaska i izlaska najveće kod poduzeća koja su orijentirana isključivo na domaću proizvodnju i prodaju (slika 2b), što zapravo znači da je tržište najdinamičnije kod segmenta korporativnog sektora koji je usmjeren isključivo na domaće tržište, odnosno koji se ne bavi ni izvozom ni uvozom. Kako je upravo kod tih poduzeća stopa izlaska s tržišta uvjerljivo najveća, sklonost poduzetnika da poslovanje ograniče unutar hrvatskih granica očito nije uspješna poslovna strategija. Visoki tržišni dinamizam i atraktivnost korporativnog segmenta koji je usmjeren isključivo na domaće tržište sugerira i da je Hrvatska i dalje prilično zatvorena ekonomija nesklona internacionalizaciji i izlaganju konkurenciji koja dolazi s internacionalizacijom. Stope ulaska poduzeća na tržište podijeljene po granama gospodarstva istovremeno sugeriraju da je najveći pad u broju novoosnovanih kompanija nakon recesije doživio sektor građevinarstva, što koincidira i s ispuhivanjem cjenovnog balona na tržištu nekretnina.
U završnom dijelu istraživanja napravljena je analiza promjene ukupne faktorske produktivnosti u cijelom gospodarstvu (slika 3). Ukupna se promjena sastoji od dvije komponente: 1) promjena u proizvodnosti poduzeća koja su „preživjela“ na tržištu; i 2) promjena u proizvodnosti iz neto ulaska, gdje uspoređujemo proizvodnost novih poduzeća na tržištu s poduzećima koja su izašla s tržišta.
Na prvi se pogled odmah uočava velika turbulencija promjene proizvodnosti u kriznom periodu (2009. – 2015.) s negativnim trendom te naglim oporavkom u 2016. i vraćanje promjene povećanja proizvodnosti na predkrizno razdoblje. No, također treba naglasiti i konstantni pozitivan doprinos neto ulaska ukupnoj promjeni proizvodnosti, što je u većini godina bilo dovoljno da poništi pad proizvodnosti poduzeća koja su ostala na tržištu. Intuitivno, ovo znači da su poduzeća koja ulaze na tržište u prosjeku produktivnija od poduzeća koja izlaze s tržišta, što sugerira da tržišne sile ipak funkcioniraju, premda s umanjenim intenzitetom.
Analiza po karakteristikama poduzeća otkriva da su mala i mikro poduzeća zabilježila najmanju fluktuaciju promjene proizvodnosti. Kod mikro poduzeća je posebno uočljiv pozitivan doprinos neto ulaska na ukupnu promjenu proizvodnosti, koja od početka recesije nije imala negativne stope rasta. Privatna su poduzeća imala velike fluktuacije proizvodnosti, no u posljednje se dvije godine vraćaju na predkrizne razine, dok je oporavak UFP-a znatno sporiji kod državnih poduzeća. Izvoznici još jednom pokazuju otpornost na krizu te bilježe najmanju fluktuaciju promjene proizvodnosti, koja je tek rijetko bila ispod nule, te također bilježe najveći rast u 2016. S druge strane, poduzeća koja se baziraju isključivo na domaće tržište bilježe gotovo kontinuirani pad proizvodnosti od 2008. naovamo s blagim oporavkom od 2014. Promjena ukupne faktorske proizvodnosti u industrijskom sektoru jasno ocrtava situaciju u gospodarstvu – raste do pred krizu, pada za vrijeme krize, i ponovo raste kako se gospodarstvo počinje oporavljati, dok uslužni sektor bilježi daleko najveće fluktuacije ukupne faktorske proizvodnosti, koja se čini da je dosegla dno u 2015. te se polako počinje oporavljati.
Slab tržišni dinamizam i nepovoljni trendovi u proizvodnosti rada i ukupnoj faktorskoj proizvodnosti posljedica su prije svega neprovođenja strukturnih reformi. Kako bi se trendovi koji su utvrđeni istraživanjem preokrenuli, trebat će uložiti mnogo truda u poboljšanje poslovne klime, povećanje učinkovitosti pravosuđa, javne uprave i lokalne samouprave, te u modernizaciju obrazovnog sustava i njegovo povezivanje s potrebama poslodavaca. Bez tih reformi, negativni trendovi bi se mogli nastaviti, a to onda znači da će stopa potencijalnog rasta hrvatskog gospodarstva biti trajno umanjena i nedostatna kako bismo nadoknadili jaz u dohotku koji nas trenutno razdvaja ne samo od starih zemalja članica Europske unije, već i od najvećeg dijela novih zemalja članica Unije.