Održan okrugli stol i predstavljanje istraživanja „Reindustrijalizacija Hrvatske: Kakvu industrijsku politiku trebamo?“

banner_web.jpg
U utorak 5. prosinca 2017. na Ekonomskom institutu, Zagreb predstavljeni su rezultati istraživanja proizašli tijekom prve godine znanstvenog projekta

Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva – REINDUCE

koji uz financiranje Hrvatske zaklade za znanost provode znanstvenici Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku i Ekonomskog instituta, Zagreb. U dosadašnjem dijelu, istraživanje je imalo za cilj utvrditi obrasce deindustrijalizacije i industrijskog razvoja u Hrvatskoj i zemljama srednje i istočne Europe te procijeniti utjecaj pojedinih industrijskih politika na reindustrijalizaciju navedenih gospodarstava.
Rezultati ukazuju na prevladavajući trend smanjenja radno-intenzivnih aktivnosti unutar prerađivačke industrije u svim zemljama srednje i istočne Europe tijekom proteklog desetljeća. Međutim, u zemljama koje su provodile aktivnu industrijsku politiku (npr. Češka i Poljska) ovaj proces bio je popraćen tehnološkim usložnjavanjem industrije te porastom sektorske konkurentnosti i udjela dodane vrijednosti prerađivačke industrije u ukupnom gospodarstvu, zbog čega su ove zemlje primjer uspješne reindustrijalizacije. S druge strane, u zemljama poput Hrvatske, proteklo je desetljeće bilo obilježeno padom industrijske konkurentnosti, porastom udjela nisko tehnološko-intenzivnih aktivnosti unutar prerađivačke industrije te smanjenjem udjela industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugim riječima, dok su uspješne bivše tranzicijske zemlje svojim politikama reindustrijalizirale gospodarstvo, u Hrvatskoj se proces deindustrijalizacije nastavio i produbio. Hrvatska je tako 1990. godine imala udio prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu od 24 posto, dok je u 2015. taj udio prepolovljen te je iznosio svega 12 posto. Istovremeno, udio visoko tehnoloških proizvoda u ukupnoj industrijskoj proizvodnji blago se smanjio dok se u svim drugim zemljama regije (uz izuzetak Litve i Latvije) povećao.
Collage_1_resized.jpg
Slični trendovi prisutni su i po pitanju udjela zaposlenosti u prerađivačkoj industriji i njenog radnog intenziteta. Radni intenzitet je udio rada kao činitelja proizvodnje u dodanoj vrijednosti generiranoj unutar pojedinog sektora ili gospodarstva. Naime, već od 2010. godine Hrvatska je na začelju skupine zemalja srednje i istočne Europe kada je u pitanju udio radnog intenziteta u prerađivačkoj industriji i samo Bugarska ima viši udio radnog intenziteta u prerađivačkoj industriji. Istovremeno, udio prerađivačke industrije u zaposlenosti je u odnosu na Hrvatsku manji samo u dvjema baltičkim državama – Litvi i Latviji. Ovakva nepovoljna ekonomska struktura ima izravne posljedice na gospodarski rast budući da standardizirane radno-intenzivne aktivnosti imaju niži potencijal rasta nego tehnološki intenzivne sofisticirane industrije. Situacija je tim više nepovoljnija ako se primijeti da su tijekom proteklih 15 godina sve druge nove članice Europske unije povećavale udio prerađivačke industrije te provodile strukturnu transformaciju unutar nje dok je Hrvatska u tom pogledu stagnirala.
Collage_2_resized.jpg
Istraživanje također upućuje na daljnje produbljivanje razlika u obrascima izvozne konkurentnosti prerađivačke industrije između vodećih zemalja srednje i istočne Europe i Hrvatske. U zemljama poput Češke, Slovačke i Poljske dolazi do porasta sofisticiranosti izvoznih proizvoda u visoko tehnološkim i znanjem-intenzivnim djelatnostima te prelazak s cjenovne konkurentnosti na onu temeljenu na kvaliteti. S druge strane, rezultati za Hrvatsku otkrivaju gubitak cjenovne konkurentnosti uz izostanak unaprjeđenja konkurentnosti temeljene na kvaliteti. To ujedno znači da hrvatska industrija gubi cjenovnu konkurentnost koja ju je karakterizirala u prošlosti, a istovremeno ne uspijeva izgraditi konkurentnost zasnovanu na kvaliteti koja sve više određuje razvijenije nove zemlje članice Europske unije. Nije stoga neočekivano da je od početka tranzicije do danas Hrvatska od treće najbogatije postala druga najsiromašnija nova zemlja članica Europske unije.
Empirijskom analizom provedenom u sklopu istraživanja utvrđene su odrednice reindustrijalizacije i deindustrijalizacije. Na reindustrijalizaciju najveći utjecaj ima unaprjeđivanje sofisticiranosti izvoznih proizvoda prerađivačke industrije u čemu Hrvatska zaostaje za ostalim zemljama srednje i istočne Europe, što ima direktne učinke na nastavak trenda deindustrijalizacije. Za reindustrijalizaciju su se važnim pokazale i zemljopisne lokacije industrijskih pogona, jer istraživanje upućuje na zaključak da se industrijska aktivnost prelijeva iz industrijskih regija u industrijski slabije razvijene regije koje se nalaze u susjedstvu industrijske regije. Drugim riječima, istraživanjem je dokazano da je za reindustrijalizaciju važan fokus izvoznika u prerađivačkoj industriji na znanjem i tehnologijom intenzivne proizvodne aktivnosti te na odluke o lokaciji industrijskih pogona.
Priljev izravnih stranih investicija i jačanje uvozne ovisnosti industrijske proizvodnje doprinose stvaranju novih radnih mjesta, ali oni imaju suprotan učinak na stvaranje dodane vrijednosti industrije. To znači da istraživanje sugerira kako izabrani modaliteti privlačenja stranih direktnih investicija u srednjoj i istočnoj Europi ne moraju nužno voditi prema procesu reindustrijalizacije. Upravo suprotno, postojeće politike privlačenja stranih investicija i integracije lokalnih industrijskih kompanija u globalne lance dodane vrijednosti u svrhu unaprjeđivanja sofisticiranosti prerađivačke industrije mogu dovesti do daljnjeg smanjenja važnosti prerađivačke industrije u ekonomiji. Može se stoga zaključiti da motivi investitora nisu uvijek komplementarni s motivima koje bi trebale imati zemlje koje privlače strana direktna ulaganja, zbog čega greenfield strana ulaganja ne rezultiraju uvijek usložnjavanjem proizvoda prerađivačke industrije, a onda u konačnici i reindustrijalizacijom.
Istraživanjem je također utvrđeno postojanje poveznice između razvoja digitalne infrastrukture i udjela zaposlenosti prerađivačke industrije što se obično smatra preduvjetom tzv. četvrte industrijske revolucije. Tako se povećavanjem ulaganja u svrhu smanjenja razlika u pristupu digitalnoj infrastrukturi između ruralnih i urbanih područja za samo jedan posto u prosjeku doprinosi otvaranju 250 novih radnih mjesta u industriji u Hrvatskoj.
Povećanju industrijske zaposlenosti sa svrhom ubrzavanja reindustrijalizacije doprinose i mjere poput subvencija pojedinim sektorima ili smanjenja poreznih opterećenja poduzećima. Evaluacija tih dvaju pristupa reindustrijalizaciji sugerira da porezna rasterećenja imaju veći učinak na reindustrijalizaciju u odnosu na sektorski intervencionizam. Učinak smanjenja poreza na stvaranje novih radnih mjesta u industriji je prema dobivenim rezultatima gotovo pet puta veći od ciljanog subvencioniranja pojedinih industrijskih sektora. Ovaj bi nalaz mogao biti posebno važan za Hrvatsku koja ima drugu najvišu stopu poreza na dobit među novim članicama Europske unije iz srednje i istočne Europe jer otvara direktan kanal putem kojeg javne politike mogu potaknuti snažniju reindustrijalizaciju. Konačno, istraživanje je identificiralo i deprecijaciju deviznog tečaja i snižavanje kamatnih stopa, odnosno troškova financiranja kao bitnih odrednica povećanja značajnosti prerađivačke industrije u gospodarstvu.
hrzz_fin_resized.jpg