Poticaji za samozapošljavanje – napokon uspješna mjera?

24. lipnja 2021.

Posljednjih dvadesetak godina, uslijed velikih ekonomskih kriza, vlade diljem svijeta posebnu su pozornost posvetile programima i mjerama za poboljšanje stanja na tržištima rada. Ipak, učinkovitost tih programa, koji se često grupno nazivaju aktivne mjere zapošljavanja, dovedena je u pitanje u brojnim istraživanjima i meta-analizama (vidi, primjerice, Card i suradnici (2010, 2017)). Neke od aktivnih mjera zapošljavanja nisu bile uspješne ni u Hrvatskoj, primjerice veliki i skupi program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) nije se pokazao uspješnim. U radu iz 2020. godine, Tomić i Žilić pokazali su kako je SOR smanjio plaće svih mladih ljudi, bez obzira jesu li sudjelovali u programu ili ne, dok istovremeno nije potaknuo njihovo trajno zapošljavanje. Paralelno s aktivnim mjerama zapošljavanja pojavila se komplementarna mjera koja se čini uspješnijom – poticaji za samozapošljavanje. Radi se o programu koji nezaposlenim osobama daje novčanu potporu za otvaranje posla. Potencijal programa je velik jer sadrži duplu dividendu: nezaposlena osoba otvara svoj posao pa prestaje biti nezaposlena, a moguće je i da zaposli i dodatne ljude.

U radu "'Fine...I’ll do it myself': Lessons from self-employment grants in a long recession", koji je upravo objavljen u časopisu IZA Journal of Labor Policy, Stjepan Srhoj sa Sveučilišta u Dubrovniku i Ivan Žilić s Ekonomskog instituta, Zagreb, analiziraju utjecaj poticaja za samozapošljavanje na osobe koje primaju poticaj, ali i na firme ili obrte koji se otvaraju putem programa. Rezultati su u velikoj mjeri u skladu sa stranom literaturom – radi se o mjeri koja dugoročno poboljšava pozicije na tržištu rada, iako firme koje su osnovane kroz poticaj nisu brzorastuće. Analizirajući individualne podatke o epizodama nezaposlenosti od 2010. do 2017. godine, autori pronalaze da osobe koje su dobile poticaj za samozapošljavanje imaju manju vjerojatnost vraćanja u nezaposlenost, iako se dio njih vrati u nezaposlenost točno nakon što istekne godina dana, koliko i traje mjera. Sličan profil, koji se nekad naziva cash and carry, u slobodnom prijevodu "uzmi novce i briši", vidljiv je i na podacima o obrtima. Dio obrta koji je osnovan preko poticaja za samozapošljavanje ugasi se nakon točno godinu dana. Ipak, uzimajući i ovu činjenicu u obzir, mjera je uspješna –  osobe koje su dobile poticaj i obrti koji su osnovani kroz poticaj komparativno su uspješniji no što bi bili da nisu dobili potporu. Analiza firmi osnovanih putem poticaja pokazuje kako se radi o firmama koje ne rastu brzo ni u broju zaposlenih niti u prihodima, što je i donekle očekivano i u skladu sa stranom literaturom.

Vrlo ohrabrujuća činjenica jest da se primjećuje kako je mjera sve uspješnija kroz godine. Poticaji za samozapošljavanje dodijeljeni primjerice 2016. godine relativno su učinkovitiji od poticaja dodijeljenih 2010., a cash and carry efekt sve je manji. Ovdje se ne radi o efektu krize, jer se uspješnost mjere uvijek referencira na trenutno tržište rada, već o pojavi koju autori u radu definiraju kao institucionalno učenje. Točnije, kroz vrijeme se mijenja definicija namjenskih sredstava, selekcijski postupak je kvalitetniji, a moguće je i da kvaliteta kandidata i predloženih poslovnih projekata raste.

Ipak, nije sve idealno. Promatrajući epizode nezaposlenosti, postoji sumnja da poticaji stvaraju i prividnu samozaposlenost. Naime, poticaji su posebno učinkoviti za visokoobrazovane osobe koje su vrlo kratko na zavodu za zapošljavanje. Pitanje je radi li se o osobama kojima zaista treba potpora da bi izbjegle nezaposlenost ili prelaze u samozaposlenost u dogovoru s poslodavcem jer im je tako porezno jeftinije. U radu se, zbog manjka prikladnih podatka, empirijski ne adresira direktno ovo pitanje, ali postoji puno anegdotalnih primjera prividne samozaposlenosti, pogotovo u IT industriji. Pitanje tko dobiva određeni poticaj i radi li se o učinkovitom trošenju sredstava univerzalno je pitanje naše javne politike – često su mjere dobro dizajnirane, ali krivo usmjerene i čini se da je djelić ove boljke zahvatio i program poticaja za samozapošljavanje.

Ipak, uzimajući sve rezultate iz spomenutog istraživanja u obzir, poticaji za samozapošljavanje dobra su mjera koja značajno poboljšava perspektivu na tržištu rada osobama koje je dobiju. Tim više jer nas poticaji za samozapošljavanje uče poduzetničkom duhu pa potencijalne koristi cijelog programa, iako možda još neopipljive, mogu biti i veće. Vjerojatno najveći autoritet za temu, profesor Marco Caliendo sa Sveučilišta u Potsdamu, u naslovu rada iz 2008. godine, u kojem analizira utjecaj poticaja za samozapošljavanje u Njemačkoj, znakovito se pita: "Napokon, mjera koja funkcionira?" Analizirajući utjecaj poticaja za samozapošljavanje na nezaposlene osobe, firme i obrte u Hrvatskoj,  odgovor je:  "Da, napokon!"
 

dr. sc. Ivan Žilić

 
Korištena literatura:

Card, D.; J. Kluve; A. Weber (2010.): Active Labour Market Policy Evaluations: A Meta-Analysis. The Economic Journal 120(548), F452-F477.
Card, D.; J. Kluve; A. Weber (2017.): What Works? A Meta Analysis of Recent Active Labor Market Program Evaluations. Journal of the European Economic Association 16(3), 894-931.
Srhoj, S.; I. Žilić (2021.): 'Fine...I’ll do it myself': Lessons from self-employment grants in a long recession. IZA Journal of Labor Policy 11(6). https://doi.org/10.2478/izajolp-2021-0006
Tomić, I.; I. Žilić (2020.): Working for 200 Euro? The Unintended Effects of Traineeship Reform on Youth Labor Market Outcomes. LABOUR 34(3), 347-371.